Ali Analgono…

Sve je to u redu, ali zar analogni zvuk nije najtopliji i najdraži zvuk koji postoji? Digitalni zvuči hladno, zar ne? Možda. Možda i ne. Digitalni snimak svojevremeno zaista nije bio dorastao preciznosti snimka na analognoj traci. Stvari su se, u međuvremenu drastično promenile. Procesori su postali mnogo brži ( i jeftiniji ), a danas na tržištu postoje desetine zvučnih karti, kao i DAW-ova koji nisu postojali pre.

To ipak ne znači da analogni zapis nema svoje prednosti… Zavirimo u analogni svet.

Najjednostavnije objašnjenje zvuka je da on predstavlja seriju vibracija. Žica na gitari proizvodi vibracije, kao i ljudski glas. Kao reakcija na to vibriraju i vaše bubne opne, i to je razlog zašto uopšte čujete.

Zbog toga je i logično snimanje zvuka ” hvatanjem ” vibracija na način vrlo sličan onome koji to rade i naše uši. U ranim pokušajima ” hvatanja ” zvuka ljudi su morali da se zadovolje snimanjem pomeranja igle koja je vibrirala frekvencijom zvučnih talasa u svojoj blizini. Trasiranjem igle istim putem kuda je išla pri snimanju, prouzrokuje se njeno vibriranje na isti način kao kada je bio prisutan originalni zvuk. Odatle potiče reč ” analogan ” : snimak igle kreira zvuk ( sličan, istovrsan ) originalnom zvuku.

Danas je analohni zapis uglavnom reprodukcija zvuka na magnetnoj traci, proizvedenog usmeravanjem električnog signala koji se prima sa izvora zvuka , kao što su mikrofon ili klavijatura. U nekom trenutku strujno kolo pojačala dodaje energiju izvornom signalu i pojačava ga dovoljno da on može da se filtrira, da mu se dodaju efekti, da se ujednači itd. Tako da rezultat bude snimak koji je tipično čist i topao u svojoj srži . Da bi se ovaj signal snimio, električni signal mora biti sačuvan na neki način. Snimanjem na magnetnu traku električni signal se pretvara u magnetne impulse, i kako magnetna traka prelazi preko magneta za snimanje ( glave ), i ona se magnetiše.

Ovaj pristup ima neka ograničenja. Prvo, pojačani signal pretvoren u magnetnu energiju nikada se na traku ne prenosi glatko, u obliku talasa već u impulsima, tako da rezultujući snimak nije potpuno tačna predstava izvornog signala. Drugo, sama traka je fizički ograničena u smislu količine magnetne energije koja može da se smesti na nju.

Čak i sa ovim ograničenjima za pravljenje matrice, zvuk između 5 Hz i oko 45 kHz možete snimiti sa velikom preciznošću ( uz pomoć dobre opreme ). Međutim, svaki put kada propustite sačuvani signal kroz elektroniku kako biste ga preslušali ili ponovo snimite signal, jedan njegov deo se gubi zbog nesavršenosti elektronskih kola, trake i elektronskih gubitaka u žicama i kablovima. Da bi stvari bile gore ( mnogo gore ), kada snimite traku i taj snimak koristite kao deo drugog snimka, rezultat je druga generacija snimka originalne trake. Dalja presnimavanja trake akumuliraju gubitak drastičnom brzinom i vaš originalan izvorni snimak žudno započinje svoj put u deveti krug pakla, poznat kao ” šum na traci “.

Da li je to super? Zapravo jeste, ukoliko sebi možete da priuštite opremu koja će vas održavati na donjim granicama gubitaka pri presnimavanju. U suprotnom, imate već dovoljno argumenata da se odlučite za digitalni zapis.

Nastaviće se…

About Bumbarowski

Pro Audio-Production Engineering Freak, Recording specialist, Recording - Production Advisor, Multi-instrumentalist (music artist), Studio musician, Home-Studio Owner, Software engineering pioneer user, Vintage gear fan, Musical Instruments collector..etc.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: